Općinsko vijeće Općine Pučišća, na svojoj 3. sjednici održanoj 23.rujna 2013. godine, donijelo je odluku da se nagrada Općine Pučišća za životno djelo za 2013. godinu dodijeli gospodinu Frani Marinoviću, dipl. ing., za izuzetan doprinos razvoju tehnologije u eksploataciji i obradi kamena na otoku Braču.

Ovo vrijedno priznanje uručiti će se ovogodišnjem laureatu na svečanoj sjednici Općinskog vijeća koja će se u povodu Dana Općine i svetkovine sv. Jere održati u ponedjeljak, 30. rujna 2013. godine u Dvorani Hrvatskog skupa s početkom u 11 h.

Sjednici će nazočiti splitsko-dalmatinski župan g. Zlatko Ževrnja, čelnici bračkih općina i brojni drugi visoki uzvanici.

Čestitamo našem šjor Frani i pozivamo Vas da svojim prisustvom uveličate svečanu sjednicu Općinskog vijeća povodom dvadesete godišnjice djelovanje Općine Pučišća u neovisnoj hrvatskoj državi, Dana Općine i svetkovine sv. Jere!

O b r a z l o ž e nj e

NAGRADE ZA ŽIVOTNO DJELO

OPĆINE PUČIŠĆA ZA 2013. GODINU

koja se dodjeljuje

gospodinu Frani Marinoviću, dipl.inž.

za izuzetan doprinos razvoju tehnologije

u eksploataciji i obradi kamena na otoku Braču

Frane Marinović rođen je 10. siječnja 1929. godine u obitelji uspješnih pučiških obrtnika, klesara i vlasnika kamenoloma. Njegovi prednici brali su kamen u Surlitanovoj petrodi u Slatinama, u Sladijoli, Bataruši, sv. Nikoli na Lanterni, Lozni i Grižavici kod Lovrečine i tim kamenom izgradili čitav niz velikih objekata od kojih je najpoznatiji zvonik crkve Gospe sinjske u Sinju. U takvom obiteljskom okruženju, kao jedino muško dijete, Frane je pozvan nastaviti obiteljsku tradiciju.

U jeku II. svjetskog rata završava osnovnu školu u Pučišćima, a već 1943. godine, sa nepunih 15 godina priključuje se partizanskom pokretu. Po svršetku rata nastavlja sa služenjem vojske i ujedno završava vojnotehničku školu. Nekako u isto vrijeme započeo je njegov radni staž u Jadrankamenu koji biva naprasno prekinut periodom „partijskog preodgoja“ u kaznionici na Golom otoku. O toj mučnoj životnoj epizodi šjor Frane i dan danas ne voli puno govoriti pa svaki razgovor na tu temu zaključi sa smiješkom nazivajući se u šali „pitomcem Golog otoka“. Vrativši se na Brač, u nemilosti tadašnje političke vrhuške, nastavlja kao operater putujućeg bračkog kina do 1952. godine kada se ponovno vraća u Jadrankamen na poslove tehničke službe. U tom periodu elektrifikacije Brača i njegove industrije, šjor Frane kao mladi tehničar daje svoj obol, a paralelno uz rad nastavlja školovanje u Srednjoj tehničkoj školi u Splitu-smjer elektrika, sada već kao „pitomac“ Jadrankamena. Po završenoj srednjoj školi, 1959. upisuje, a 1964. godine diplomira na Fakultetu strojarstva u Zagrebu sa titulom dipl. inž. strojarstva.

Povratak u Pučišća nakon fakulteta značio je njegov, ali i Jadrankamenov strelovit uspon. Postaje generalni direktor Jadrankamena koji je tada u svim svojim radnim jedinicama brojio blizu 1000 zaposlenih. U desetak godina na toj funkciji uspio je provesti pravu tehnološku revoluciju: od prvog utovarivača Caterpillara 944, derik dizalica i prvih detonirajućih štapina u kamenolomima, do izgradnje čitavog novog pogona prerade na Novoj pilani. U to vrijeme kupuju se i montiraju prvi dijamantni gateri, prve linije za serijsku proizvodnju, prve portalne dizalice, pušta se u pogon postrojenje hidratizacije vapna, gradi se i proširuje infrastruktura. To je vrijeme sjajnih projekata u kojima je Jadrankamen stekao vrhunske reference na tržištu ondašnje države i šire: monumentalni Augustinčićev spomenik u Banjoj Luci, Njegošev mauzolej na Lovćenu, obala u Benghaziju, brojne zgrade različitih ministarstava i državne uprave, hotela i odmarališta uz istočnu jadransku obalu... Za izuzetan pothvat na Lovćenu prima najveće državno priznanje-Orden bratstva i jedinstva. Njegova sposobnost, znanje i entuzijazam prepoznaju se daleko izvan Brača, te on 1966. godine postaje predsjednik Upravnog odbora udruženja proizvođača kamena, mramora i granita „Kamergran“, a potom i jedan od osnivača najvećeg svjetskog sajma kamena i strojeva za obradu kamena u Veroni, današnjeg „Marmomacca“. Visoki ritam života i rada uzima danak te šjor Frane krajem 70-tih teško obolijeva te početkom 1980. odlazi u prijevremenu mirovinu. Međutim, time ne prestaje njegova vezanost uz kamen i kamenarstvo jer već 1983. godine postaje tehnički savjetnik talijanske tvrtke Benetti te tada, doduše u drugačijoj ulozi, uvođenjem dijamantne žične pile započinje još jednu revoluciju u bračkim kamenolomima. Koristeći svoj utjecaj i poznanstva, „dottore“ Frane otvara vrata Italije novim generacijama bračkih obrtnika, stručnim savjetom im pomaže u odabiru najprihvatljivije tehnologije i tako doprinosi tehnološkoj konkurentnosti našeg kamenarstva. Krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća aktivno sudjeluje u osnivanju Simpozija kamenarstva u Pučišćima, kao i u stvaranju časopisa „Klesarstvo i graditeljstvo“ u kojem je objavljena većina od 40-tak njegovih stručnih članaka iz područja tehnologije branja i obrade kamena. Podaci objavljeni u tim člancima, na temu terminologije u eksploataciji i obradi, različitih tehnika i alata za rad u kamenolomima i pilanama kroz povijest, a posebno podaci o našim starim kamenolomima i njihovim vlasnicima, predstavljaju nemjerljiv doprinos skromnoj bibliografiji pučiškog i bračkog kamenarstva.

Iako izmučen bolešću i u visokim godinama, iz dana u dan budno je pratio sva dramatična događanja u Jadrankamenu posljednjih godina i sa puno vjere u bolju budućnost dočekao vrijeme kad ponovno može prošetati kamenolomima, vidjeti napredak i savjetovati nove generacije kako i u kojem smjeru nastaviti dalje. Jer, kako reče naš šjor Frane:

„Jadrankamen je kvas Brača, a bez kvasa nema kruha“

U Pučišćima, 30. rujna 2013. godine